80 godina Tamburaškog orkestra HRT-a

Tamburu već povijesno narod voli, ali u posljednje vrijeme sve više dobiva na priznanju u akademskim profesionalnim krugovima. Dokaz je prva generacija profesionalnih diplomiranih tamburaša s Muzičke akademije u Zagrebu, zahvaljujući novoutemeljenom samostalnom studiju tog glazbenog simbola hrvatskog identiteta. Trebat će mu sada mnogo novih solističkih skladbi da razvije svoje sviračke mogućnosti, ali dobar temelj činio mu je svih ovih godina Tamburaški orkestar HRT-a, jedini profesionalni samostalni tamburaški orkestar na svijetu, koji ove godine slavi 80. obljetnicu djelovanja.

U svečanoj atmosferi proslavljena je velika obljetnica Tamburaškog orkestra HRT-a / Snimio Jasenko Rasol za HRT

Osnovan je ratne 1941. kao studijski ansambl Tamburaški zbor za izvođenje tradicijske glazbe u radijskom programu. Ubrzo je napustio radijski studio pod imenom Tamburaški orkestar RTZ-a/HRT-a kao najveći promicatelj tambure i tamburaške glazbe u zemlji i svijetu. Od 80 godina djelovanja, više od pola, čak 47 godina, u njemu djeluje Siniša Leopold, najprije kao član tamburaš, a osam godina poslije, od 1985, i njegov šef dirigent. Orkestar pod njegovim vodstvom dobiva novu snagu, orkestralnu disciplinu, čvrstinu tona, kvalitetu programa i organizacijski proboj. Tako maestro Leopold tijekom 90-ih TO HRT-a vodi na mnoga ratišta, glazbom ohrabrujući naše branitelje na prvoj liniji fronte, a poslije promiče ime Hrvatske i zvuk tambure na mnogim opsežnim i dugotrajnim koncertnim turnejama, često u egzotičnim krajevima (Južna Amerika, Južnoafrička Republika, Australija, Malezija, Kina, SAD i Kina). „Profesionalno djelovati, surađivati s nekim ili biti u braku s istom osobom trideset pet godina – veliki je uspjeh“, kaže Leopold, koji ni ususret 65. godini života ne pomišlja na mirovinu. „Ponekad provodimo više vremena zajedno nego s našim obiteljima.“

Upravo u toplini obiteljskog ozračja sa svečanom notom i predblagdanskom scenografijom, te ugodnom moderacijom voditeljice priredbe Maje Ciglenečki, protekao je rođendanski koncert kojim je orkestar u vlastitoj sezoni U ozračju tambure proslavio svojih osamdeset godina. Iznimno je umjesto u Studiju Bajsić na HRT-u događaj smješten u obližnji televizijski studio Anton Marti, snimku ćemo tijekom blagdanskih dana moći vidjeti i na nacionalnoj televiziji. Iz gledališta, uređena u klupskom stilu s publikom oko okruglih stolova sa svijećama, moglo se uživati u gotovo dvosatnom programu bez stanke sastavljenu od presjeka ponajboljeg repertoara Tamburaškog orkestra HRT-a u sastavu od šesnaestoro glazbenika koji muziciraju na različitim vrstama tambura (3 bisernice, 6 brača, 3 čelovića, 2 čela, jedna bugarija i jedan glazbenik na kontrabasu i berdi).

Kako smo mogli čuti, stil kojim vladaju naši tamburaši već se odavno proširio s tradicijskog na klasiku, modernu, džez, šansonu, pop, šlager i filmsku glazbu, što je uz preciznu i muzikalnu interpretaciju pojedinaca i cijele grupe najjača karika tog glazbenog sastava. Tamburaši HRT-a i njihov voditelj Leopold već poslovično povlače hrvatske skladatelje „za rukav“ i potiču ih na pisanje žanrovski najrazličitijih novih djela za svoj sastav, što je njihov zaštitni znak. Stoga nije iznenadila i prigodna nova skladba Zlatni dečki njihova stalnog suradnika Tomislava Uhlika, praizvedena u uvodu u koncert, poliritmična radosna minijatura s mnogo prepoznatljivih motiva i citata hrvatskih narodnih napjeva, gdje su se i sami tamburaši zvonko oglasili pjevanjem u zboru, što će ponavljati nekoliko puta tijekom večeri kao svoj izvođački bonus. Uslijedio je blok antologijskih skladbi iz „ozbiljne“ tamburaške literature (Sunčane ravni Bože Potočnika, Ribanje i ribarsko prigovaranje Frane Đurovića i Samoborski ples Tihomila Vidošića). Ali nema prave svečanosti i komunikacije sa srcima šire publike bez pjevanog glasa, zna to dobro maestro Leopold, koji kao dugogodišnji umjetnički ravnatelj Festivala kajkavskih popevki u Krapini surađuje s mnogim pjevačima na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Za svečanu je prigodu, naravno, odabrao najbolje – Renatu Sabljak, Jacquesa Houdeka, Anu Jaklinović (ansambl Jane) i legendarnog Dragu Diklića, koji je cijeloj večeri u vlastitoj pjesmi Domovino moja lijepa dao i starinski šarmerski štih. Bilo je tu svega, od presjeka hrvatske tradicijske glazbe u potpuriju plesova i pjesama iz pera Stipice Kalogjere, Bože Potočnika i samog Siniše Leopolda, preko starogradskih pjesama (Da smo se ranije sreli) i poznate teme iz filma Tko pjeva, zlo ne misli (Noćas ću draga tebi šaptat nježne riječi...), sve do Eurosonga (Jacquesova uspješnica My Friend, koju je prvi zagrebački tamburaški diplomant Marko Bertić obradio za dva glasa, Jacquesa i Renatu, uz tambure). Bilo je posebno zanimljivo čuti praizvedbu novog aranžmana Bunjevačkih nadigravanja kontrabasista orkestra, Pere Ištvančića, koji je i sam bunjevačkih korijena, a bunjevačke je poznate plesove zaodjenuo u novo ruho za tambure, gajde i marimbu (Stjepan Večković i Ivan Brigljević). Energijski vrhunci večeri bili su aranžman ulomka Beethovenove uvertire Egmont, kojega se prihvatio skladatelj Dubravko Palanović, Montijev Čardaš u obradi Zlatka Potočnika i maestralnoj izvedbi solista, harmonikaškog virtuoza Marjana Krajne, kao i urnebesni vatromet improvizacija na teme iz Bizetove opere Carmen iz pera Mateja Meštrovića i interpretaciji njegova trija Expresto (u kojemu Meštrović četveroručno na klaviru muzicira s pijanisticom Kristinom Bjelopavlović Cesar i uz majstora na flašofonu – Bornu Šercara).

Posebnost programa bio je Hojsak linđo Filipa Novosela s poletnim motivima i uzvicima tradicijskoga dubrovačkog plesa u skladnom spoju tradicije, virtuoznosti, džeza, skata (ritmičko skandiranje slogova tiki-ta-taaa-ta-ta) i elektronike koji obilježava nastupe hrvatskog svjetskog brenda – kreativnog dua Filip Novosel na braču i Tihomir Hojsak na kontrabasu. I za kraj, ne slučajno, svi su se vokalisti spojili u megahitu Alfija Kabilja Tvoja zemlja, osiguravši večeri svečani smiraj sa snažnom domoljubnom porukom na rastanku, uz poziv na nova blagdanska druženja uz tambure, hrvatsku inačicu Novogodišnjeg koncerta Bečke filharmonije – njihove Valcere, polke i druge špelancije tradicionalno 1. siječnja navečer.